ekoloska etika
Mi, sportski ribolovci skloni smo da se „hvalimo“ kako smo istinski zaštitnici i ljubitelji prirode. Ne kažem da ova tvrdnja nije tačna, ali nažalost, u praksi se često pokaže da mnogi od nas ne kontrolišu svoje porive koji nisu baš uvek u skladu sa ekologijom životne sredine. Možda je to za sve nas malo neprijatna tema ali svakako valja i o tome razgovarati, analizirati i naći adekvatna rešenja. Zaštita prirode je svakako usko povezana sa našim sportom, jer je na kraju krajeva reka za nas isto što i za navijača stadion ili za filatelistu poštanska marka. Očuvanje reka i jezera, nihovog priobalja i ribljeg fonda osnovni su prioriteti svih ribolovačkih udruženja. A da bi smo uopšte krenuli u rešavanje gorućih problema, potrebno je, pre svega, determinisati osnovne ugrožavajuće faktore. Neki od njih su globalni i na njih ne možemo uticati direktno i pojedinačno, ali smo istovremeno u mogućnosti da korigujemo dobar deo „sitnica“ na samom terenu, koje kad se nagomilaju prerastu u gromadu koju je onda nemoguće otkloniti. Najpoznatiji i najuočljiviji zagađivači su isticanje industrijskih otpadnih voda i kanalizacije. Međutim, ništa manje opasni nisu ni nagli poremećaji biodiverziteta, bilo da se radi o seči šuma, eroziji, neodogovarajućoj regulaciji vodotoka, pojavi invazivnih vrsta ili nestanka neke autohtone vrste, što sve može izazvati nesagledive posledice u određenim arealima. Međuzavisnost učesnika u ekološkom lancu je veoma bitna i izdvajanje samo jedne karike po pravilu dovodi do pucanja na svim šavovima. Verovatno smo svi u školi učili poznati primer naseljavanja mungosa na nekim ostrvima kako bi se suzbili pacovi i zmije, što se vrlo brzo ispostavilo kao ekološka bomba. Istovremeno, smešan i žalostan primer je događaj koji se desio pre par decenija na jednom našem planinskom jezeru gde je grupa ribolovaca nakon kampovanja u isto to jezero ispraznila kantu s vodom sa sve kederima koji su vrlo brzo ovo jezero pretvorili u „mrtvaju“. Ipak, kada govorimo o etici sportskog ribolova, pre svega mislimo na ponašanje i postupke svakog od nas pojedinačno kada se nađe na reci i u prirodnom okruženju. Pođimo prvo od kampanje „Uhvati – slikaj – pusti“ koja je divan primer formiranja sportskog karaktera a ujedno i dobar primer očuvanja ribljeg fonda. Praksa koja je odavno prihvaćena na zapadu, polako ali sigurno sve više uzima maha među istinskim ljubiteljima sportskog ribolova u Srbiji. Naravno, nije greh poneti ulov kući, ali za sve one koji na ovaj način pune zamrzivače ili kasnije prodaju plemenitu ribu, možemo poručiti samo jedno: „Gospodo, kupite alaske dozvole pa izvolite u ribarenje
Ovog leta sam u više navrata bio svedok rada ribočuvarske službe na Tamišu i vrlo neprijatno iznenađen brojem naših kolega kažnjenih zbog ulova ispod mere. Bez ikakve selekcije, pojedinci su u svoje čuvarke trpali sve što se na udicu zakači i vrlo često ulov krili u obližnjem žbunju. Na kraju je na delu uhvaćen i jedan narodni poslanik, o čemu je u to vreme pisala i dnevna štampa. Očuvanje ribljeg fonda je samo jedan od aspekata kojima se moramo svakodnevno baviti. Druga važna stavka je priobalje, odnosno prirodna sredina. Krucijalno pitanje je, kako ga zatičemo i kako ga ostavljamo. Još jedna neprijatna tema zbog koje nemamo previše razloga da se ponosimo. Prepuni smo impresija kada se vratimo sa zapada (npr. Slovenije) i shvatimo da uz reku nismo videli ni opušak a kamoli šporet ili školjku od automobila. Odlaganje smeća se možda čini kao mali problem ali to svakako nije. Obilazeći razne terene širom Srbije nagledao sam se svakojakih deponija ali ono što me kao sportskog ribolovca najviše pogađa su mesta i bivaci koje ostavljamo mi pecaroši. Spisak otpada je više nego raznovrstan. Od staklenih flaša, preko limenki, konzervi, tetrapaka do plastičnih kesa najrazličitijih vrsta. Prizori koji više podsećaju na ekološku apokalipsu nego na prirodnu oazu u koju odlazimo da uživamo. Mislim da ćete se svi složiti da nije teško poneti jednu crnu kesu za smeće i nakon pecanja ili kampovanja pokupiti otpatke i baciti u prvi kontejner na putu.
I šta nam je činiti? Navike je teško menjati i to se ne postiže za jedan dan. Jedna od efikasnih mera je rigorozno sprovođenje zakonske regulative. Ruku na srce, zakoni nam ne fale, ali je očigledno da se ne sprovode. Da li nema dovoljno ljudi u relevantnim stručnim službama ili je stvar nedostataka želje i motiva, pitanje je za državne organe. Međutim, po staroj narodnoj, bolje je sprečiti nego lečiti. Rad na ribolovačkoj i ekološkoj etici sa podmlatkom u klubovima i udruženjima je najbolja preventiva. Mada se vaspitanje donosi, pre svega, iz sopstvene porodice, edukacija mladih u tom uzrastu će svakako doneti dobre rezultate. Naravno, lični primer je uvek na prvom mestu, a ma koliko ponekad može biti neprijatan, i razgovor sa nesavesnim kolegom na terenu. Nismo svi bahati kada je u pitanju ponašanje u prirodi. U ovom tekstu sam namerno navodio uglavnom loše primere kako bi smo shvatili i prihvatili da ni mi sportski ribolovci nismo ni bogom dani, ni potpuno idealni. I među nama ima kukolja i „zalutalih“ ali isto tako i puno potencijala i kvaliteta. Što pre prihvatimo ove činjenice (a bogami i svetske standarde), to ćemo pre poći putem napretka. A za kraj, ne smetnite s uma. Reka nam puno toga pruža, zato ne ružimo je bez potrebe i ne kvarimo savršenstvo za koje je prirodi bilo potrebno toliko vremena da izgradi
Čeda Vučković
preuzeto sa
Čeda Vučković
preuzeto sa